STAJANJE U MESTU

Ovo sam uradio za svoj narod i za svoju zemlju

Kad su objavili da počinju prijave za takmičenje u stajanju u mjestu kratko sam razmislio, a onda sam se prijavio. Iako sam sebe smatrao skromnim, gotovo istog trena sam pomislio, i to s velikom sigurnošću, da ulazim u uži krug favorita za prvo mjesto. Ne samo da imam lične predispozicije za tako nešto već dolazim s podneblja u kojem čitavo društvo stoji u mjestu, pa zašto ne bih i ja. Cilj mi je bio svjetski rekord. Provjerio sam propozicije i uočio da je zabranjeno vraćanje unazad, dozvoljeno je samo stajanje. A nije lako to, stajanje u mjestu u parovima je mnogo lakše, ali to nisu borci poput nas.

I tako sam ja stajao deset godina. Na televiziji je bio prenos i ljudi su s velikom pažnjom pratili šta se događa na terenu i kako koji takmičar otpada, odustaje, ne može više izdržati. Komentarisali su u kafićima tokom kolektivnog gledanja cjelodnevnog prenosa. Gledaoci su s uzbuđenjem gledali kako stojim u mjestu. Bio sam glavna tema razgovora i novinskih tekstova, tek iza mene pričalo se o tome šta jede Novak Đoković i koliko bi mesa trebao dnevno jesti, koga bi selektor trebao pozvati u reprezentaciju i ko je najbolji prednji desni djelomično ofanzivni vezni, a da vrijedi između 40 i 80 miliona evra. Tek pri kraju novina pisalo se detaljno o strogo tajanstvenim i povjerljivim informacijama o trudnoći izvjesne pjevačice koje su znali samo njen ginekolog i nekoliko stotina hiljada besposlenih čitalaca uglednih dnevnih listova.

Na nekim televizijama bio je cjelodnevni prenos stajanja u mjestu. Bilo je i ljudi, istinskih navijača i patriota, koji su neprekidno sjedili ispred televizora i gledali me kako stojim nepomično, bez napretka. Oni drugi, koji nisu mogli gledati direktan prenos, gledali su najzanimljivije trenutke nepomičnog stajanja u skraćenoj reportaži u večernjem terminu tokom koje su prikazani najzanimljiviji detalji. Dolazile su i televizijske ekipe tokom tih deset godina.

– Je l’ nema nikakvog napretka? – pitali bi me oni poslije pet godina.
– Nema nema, sve je isto kao prije pet godina. Odlično mi ide jer se nisam pomakao niti jedan milimetar, a da ne govorimo o colima!
– Bravo, sjajno, fenomenalno, odlično! Samo tako nastavite! – kazala bi rečita voditeljka.
– Dođite opet za koju godinu, biću ja tu, neću nikud ni mrdnuti.
– Jeste li se dugo spremali?
– Čitav život. Često sam sam namjerno ugazio u blato i trenirao stojeći u njemu, a optužujući druge da su krivi za to, tako je lakše, tu sam nalazio motiv.

U idućih pet godina manje talentovani i manje uporni su odustali i nastavili naprijed, već su učinili i neke pomake u svojim životima, a kod mene je sve ostalo bez promjene.

– Jesmo li se pomakli ili smo sve bliže velikom uspjehu i rušenju rekorda?
– Sve je isto. Ma kao da ste me posjetili kad sam bio maturant.
– Pa to je nevjerovatno, zbilja ste sjajan takmičar! Čitava država je ponosna na vas.

I kad se takmičenje završilo uzeo sam zastavu i dok je svirala himna ja sam stavio ruku na srce. Ovo sam uradio za svoj narod i za svoju zemlju – dvadeset godina sam stajao u mjestu!

I tako sam postao uzor drugima, voljeli su me dok god sam najbolji. I djeca su počela trenirati stajanje u mjestu, na vrijeme, od malih nogu. A oni manje sposobni i manje uporni otišli su u inostranstvo. Gubitnici.

Autor: Siniša Radanović

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here