Nemati vremena za nešto što voliš; više nego strašna konstatacija zdravog čoveka. Život je čudo i ukoliko ga trošimo samo na obaveze, ne živimo ga. Intervjuisani momak je primer pametnog, obrazovanog, mladog i vrednog čoveka. Fudbaler je Jedinstva iz Banatskog Karađorđeva. Dokaz da nema opravdanja za “nemam vremena”. Rad na sebi, ljubav prema onome što radiš, pa i odlazak u kafanu, u kojoj takođe treba da znaš kako da se ponašaš, po koja, ili samo jedna, lepa cura i… Petre, što je život lep.
Kad i gde si počeo da treniraš?
– Rođen sam u Ečkoj, tamo sam odrastao i počeo sam da treniram sa nepunih 7 godina u svom selu, u fudbalskom klubu Jedinstvo iz Ečke.
Prvi trener?
Pokojni Pera Mojsin. Mada sam bio zaražen pre toga, po ceo dan sam šutirao loptu po dvorištu, napucavao kapiju i igrao se sa drugarima.
Kako provodiš vreme?
U radnom odnosu sam tri godine, tako da treninge kombinujem sa obavezama na poslu. Radim u Zrenjaninu, a radno vreme mi je od 8h do 16h, posle toga sedam u auto i idem na trening u Karađorđevo koji traje 1,5h do 2h. Kod kuće sam tek oko 20-21h. Gledam da bar dva puta nedeljno odem do teretane u večernjem terminu. Malo slobodnog vremena imam, ali se trudim da se dobro organizujem i iskoristim ga kvalitetno.
Nemaš vremena da se baviš politikom?
Nemam. Kao ni za još dosta stvari u kojima se ne nalazim. Bio sam uključen u jednu izbornu kampanju, ali se, ponoviću, jednostavno nisam pronašao u svemu tome.